U jednom od prošlih tekstova smo s početničkog gledišta pokušali navesti prednosti i nedostatke bavljenja gramofonom. Tada smo se dotakli i problema (ne)kvalitete novijih vinila i cijene onih izdanja koja su označena kao audiofilska. Iz tih razloga rabljene ploče se čine kao logičan odabir, no kako to obično biva, i na tom tržištu treba imati poprilično opreza.

Dolaskom toplijeg vremena i donekle ‘normalizacijom’ svima poznatog stanja sve je više raznoraznih i specijaliziranih sajmova na kojima se mogu naći i svakakva vinilna izdanja. Količina i kvaliteta izdanja identičnih naslova zna itekako varirati pa su se vjerojatno mnogi zapitali kako odabrati ono pravo. Nažalost, univerzalno točan odgovor ne postoji, ali opet, osvrtanje na neke detalje može vinilnog početnika donekle osigurati od loše investicije.

Glavni problem kod rabljenih vinila je taj da se golim okom ne mogu vidjeti ‘fina’ oštećenja nastala, recimo, loše podešenom iglom i uporabom na uređajima gdje je gramofonska ručica bila, takoreći, konfekcijske izrade čija je jedina funkcija bila reprodukcija bez naglaska na kvalitetu zvuka. Takve ploče možda nemaju značajna vidljiva oštećenja, no brazde znaju biti toliko uništene da niti najbolji gramofoni neće iz njih moći izvući niti osrednju reprodukciju.

Zvuk uništenih ploča je obično zakinut za visoke tonove, može imati metalni i distorzirani prizvuk ili šum koji jačinom doslovce prati reprodukciju glazbe. Nažalost, mnogi početnici, a ponajprije neupućeni smatraju da je to osobina vinilne reprodukcije koja unosi nekakav nostalgični pečat. Ta tvrdnja ne samo da je u potpunosti pogrešna, već jednostavno ne odgovara istini.

Također, u usputnim razgovorima se zna čuti kako je netko negdje uspio za smiješnu cijenu nabaviti kvalitetno i k tome raritetno izdanje. Istina, postoje i takvi slučajevi kada je neupućena osoba rasprodavala nečiju kolekciju ne znajući njenu pravu vrijednost. No vrlo je mala vjerojatnost da će se takav slučaj ponoviti i to posebice u današnje vrijeme kada se u svim medijima barem jedanput mjesečno mogu naći članci ili prilozi o ‘povratku vinila’. Iskustvo govori da su jeftina (pritom se misli na stvarno jeftina) izdanja s razlogom takva, a kada se pritom dodaju razne akcije tipa ‘tri komada po cijeni jednoga’, ‘plati 3 uzmi 5’, velika je vjerojatnost da je pola tih izdanja praktički neupotrebljiva za iole normalno slušanje. Naravno, može se dogoditi da se rasprodaje lager glazbe koji je većini slušatelja beznačajan, ali ukoliko se tu nađu poznati ‘mainstream’ izvođači čija je cijena po nekoliko puta niža od regularne, gotovo je izgledno da radi o primjercima niske kvalitete.

Rastom interesa za vinile došlo je i do negativne pojave u vidu raznih prekupaca koji se u vinile uopće ne razumiju, već u svemu tome vide brzi način zarade. Nažalost, nebrojeno puta se moglo na sajmovima naići na slučajeve kada su primjerci izgledali kao da su izvučeni iz potopljenih podruma te su prodavani po cijeni većoj od novih albuma u specijaliziranim dućanima. Da, u trgovini vrijedi pravilo da ‘svaka roba ima svojega kupca’, no nažalost takvi primjerci uglavnom završe kod početnika koji misle da su uhvatili duh jednog vremena i da ploče u skladu s tim tako i zvuče. No osim što u tim trenutcima slušaju krajnje lošu reprodukciju, u većini slučajeva ubrzano i oštećuju samu iglu gramofona.

Također treba naglasiti da se pritom ne misli na kolekcionarske primjerke čija je cijena definirana skroz drugačijim čimbenicima. Uostalom, kolekcionarski primjerci gotovo nikad nisu kupljeni radi slušanja, već za vlasnika imaju jednu skroz drugu vrijednost. Njihova cijena daleko odskače od svih ostalih izdanja i kod takvih primjeraka se uglavnom gledaju skroz drugi detalji nevezani za samu reprodukciju, poput vremena izdavanja, stanja omota, tiraže, diskografske kuće, drugačijeg omota od izvornika i sl.

No ukoliko se već naiđe na zanimljiv primjerak, dosta ‘informacija’ se da iščitati i iz samoga vanjskoga omota. Opet treba naglasiti da se i tu usprkos dozi opreza ne može biti previše sitničav. Pritom se prvenstveno misli na izdanja iz recimo 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća koja imaju po 40, a nerijetko i više godina. Ukoliko je omot izrazito svijetlih tonova, velika je vjerojatnost da je poprimio nekakav oblik patine i to je nešto što se baš i ne može izbjeći. S druge strane, ukoliko je omot pohaban, obljepljivan selotejpom ili pak ima znatna vidljiva oštećenja, poprilično je sigurno da izvorni vlasnik nije bolje rukovao niti sa samim vinilom.  Također, nekada se na omotu znaju naći tragovi nekakve prolivene tekućine i vrlo je vjerojatno da se ‘izlijevanje’ dogodilo i po samoj ploči pa bi i takva izdanja trebalo preskočiti.

Kod uzimanja omota u ruke kod nekih primjeraka se zna osjetiti zapuh vlage. Navedeno se može još više zamijetiti kod vađenja same ploče iz omota i preporuka je da se i takva izdanja preskoče. Istina, danas ima puno mjesta gdje se ploča na specijaliziranim uređajima može oprati, no tim postupkom neće nestati neugodan miris omota. Također, postoji i vjerojatnost da će se unutar omota nalaziti oku nevidljiv oblik plijesni ili bakterija koje se opet mogu proširiti na samu ploču ili ostale primjerke u kolekciji. Kao što smo već napomenuli, razni prekupci jeftino nabavljaju primjerke koji su stajali u obiteljskim podrumima (ili sličnim neadekvatnim prostorijama) u mraku i vlazi po nekoliko desetaka godina. Koliko god se pronađeno izdanje činilo povoljno ili izazvalo nostalgiju, gotovo sigurno se radi o bačenom novcu.

Jedna od stvari koja se može iščitati vizualno iz same ploče jest je li puno slušana. Na sredini vinila se nalazi naljepnica, odnosno etiketa koja obično seže do same sredine, odnosno rupe na ploči. Ukoliko je naljepnica na rubovima istrošena ili izguljena, sigurno je da se ploča često vrtjela na gramofonu. Ako se pak oko rupe na etiketi vide neravne crte dugačke oko centimetar-dva prema samoj rupi, radi se primjerku kojim je grubo rukovano. Takva vizualna oštećenja obično nastaju kada je ploča nepravilno držana za rubove, postavljana na tanjur gramofona bez da je dobro nasjela na središnji dio te se je zatim radio pritisak prstima na središnji gornji dio ploče gurajući je u svim smjerovima dok nije nasjela na centralni ispupčeni dio tanjura. Takav vlasnik zasigurno nije mario i za još podosta bitnih stvari vezanih za pravilno rukovanje pločama tako da se vjerojatno ne radi o iole kvalitetnom primjerku.

Istina, mogu se naći stara izdanja vlasnika i/ili audiofila koji su pažljivo rukovali primjercima pa će sve navedeno biti oku nevidljivo. U tom se slučaju može očekivati da je i oprema za reprodukciju bila donekle bolja te su ploče očito pravilno držane na polici. Takvi primjerci bez obzira na godine mogu biti u izrazito kvalitetnijem stanju. S druge strane, treba imati u vidu da su gramofoni i ploče nekada bile uobičajen izvor zvuka u gotovo svim kućanstvima te da se shodno tome baš i nije vodilo previše brige na rukovanje pločama u audiofiskom pogledu.

Na nekim sajmovima, a gotovo u svim prodavaonicama rabljenih ploča mogu se naći gramofoni i slušalice na kojima se odbrani primjerak može donekle i provjeriti. No i tu se redovito može naići na slučajeve da je oprema upitne kvalitete, često sa zvučnicom i slušalicama koje su prvenstveno namijenjene DJ-ima, nude poprilično atraktivan i ugodan zvuk s pregršt basova i fino zaobljenih visokih tonova što u konačnici neće biti zvuk kojega će kupac dobiti kod kuće. No čak i ta provjera iskusnijima može dati okvirnu sliku je li ploča u koliko-toliko ispravnom stanju i bez nekih većih zvučnih oštećenja.

Nažalost, povratak vinila je donio još jednu negativnu pojavu, a to je nastanak piratskih izdanja. Važno je naglasiti da se pritom ne misli na ‘bootleg’ snimke koncerata koje će se uvijek pojavljivati zapakirane u svakakve formate, već se radi o doslovce piratskim kopijama pojedinih albuma. Neke od njih zaista izgledaju sjajno, no ta koja su najsličnija originalu nemaju validan kataloški broj koji se može lako provjeriti. Iza njih slijede piratska izdanja koja imaju kvalitetno ‘prekopiran’ omot, no obično je dio natpisa diskografske kuće ili kataloškog broja lagano zamućen kako bi se vjerojatno onemogućili sudski procesi po kratkom postupku. Takva izdanja obično imaju isključivo bijeli unutrašnji omot (inner sleeve) za razliku od originalna na kojemu su se nalazili tekstovi, slike izvođača ili nešto slično.

Ukratko, ukoliko zateknete izdanje poznate grupacije na kojoj je otisnuta neka godina iz recimo 80-ih (bez naznake da se radi o reizdanju) koje izgleda kao novo po cijeni od nekih 20-25€, gotovo je sigurno da se radi o piratskom izdanju. Paradoksalno je da takvih pojava ima više u nešto alternativnijim pravcima nego kod ‘mainstream’ izvođača.

U konačnici, postoje i piratski albumi čiji su omoti vizualno loši i jednostavno izgledaju kao jadno napravljene kopije. Nažalost, njihove cijene nisu nikada manje od nekih 10€ i začudo, i takva roba nađe svoje kupce. Na stranu što se time podržava piratska industrija, takvi primjerci gotovo nikada neće na sebi imati kvalitetu originala jer je zapis na ploči nastao iz tko-zna-kojeg izvora. U tim potonjim primjerima radi se o bačenom novcu, a dok god se takva ‘izdanja’ podržavaju, postojat će i njihova proizvodnja.

Iz svega navedenog može se zaključiti da nabavka kvalitetnih rabljenih LP-a nije baš tako jednostavna i to posebice za početnike. Iz tih je razloga možda najbolje krenuti s nabavkom rabljenih vinila u za to specijaliziranim dućanima.

Ukoliko ih pak nema u vašem gradu, gotovo da i nema trgovina koje ne posluju putem dostave, a ukoliko se udruži više istomišljenika, troškovi dostave mogu postati doslovce zanemarivi. To isto donekle vrijedi i za inozemne dućane. Prednost nabavke u specijaliziranim dućanima leži u tome da svaka trgovima ima oznake stanja, i kvalitete omota i same ploče. Kada se jednom naviknete na te oznake i uvjerite da ih sam trgovac poštuje, kupovina rabljenih izdanja će biti daleko lakša i ugodnija. Nakon nekoga vremena, budući ljubitelj vinila naučit će razlikovati kvalitetna izdanja od onih lošijih pa će tako, na primjer, ovisno o interesu čak znati koja su licencna izdanja iz bivše države dobre kvalitete, a koja treba izbjeći makar bila i u tzv. ‘mint’-stanju.

Ako se sve ovo čini kompliciranim ,to je zato što u stvarnosti i jest. Bavljenje gramofonom čini niz detalja, od samog podešavanja uređaja, izmijene igle/zvučnice do nabavke samih vinila. Kod gramofona stvari nisu tako jednostavne, no kada se jednom čuje pravilno podešen i kvalitetan Hi-Fi sa gramofonskim izvorom, sve spomenute prepreke postaju lakše i podnošljivije.

Gramofon zasigurno nije za svakoga, a posebice nije za one koje žele glazbu ‘sada i odmah’, nisu dovoljno strpljivi za slušanje albuma u cijelosti niti imaju volje i novca za kupovinu vinila. No ako se navike slušatelja razlikuju od onih danas uobičajenih, gramofon bi početniku zbog niza objektivnih i (budimo iskreni) subjektivnih osjećaja mogao pružiti skroz drugačiji doživljaj glazbe i to dugi niz godina.