Vrlo je izgledno da će se početnik u jednom trenutku zapitati je li mu kod slaganja sustava potreban i gramofon. Kao što je već svima poznato, gramofon je od prije unazad desetak godina doživio zaista veliki ‘povratak’ i to daleko izvan klasičnog Hi-Fi okruženja.
Štoviše, čini se kako je prastara naprava dobila i status neophodnog ‘gadgeta’ što ja pak s druge strane dovelo do niza zaista loših pojava, kako među proizvođačima opreme, tako i u samoj glazbenoj industriji. Ukoliko se radi o prvom ‘susretu’ s gramofonom trebalo bi podosta stvari uzeti u obzir.
Za početak treba imati u vidu da bez obzira na godinu proizvodnje uređaja, gramofon (uz podosta današnjih ‘modifikacija’) radi na istom principu kao i prvotni model. Dakle, radi se o mehaničkoj napravi koja doslovce ‘grebanjem’ po gramofonskoj ploči putem titranja gramofonske igle prenosi zapis na pretpojačalo, koji se u konačnici čuje kao zvuk. Naravno, ovo je prije svega šturi opis samoga procesa nastanka zvuka, no već iz istoga postaje jasno da se radi o vrlo slabom signalu koji je potrebno podosta pojačati (zajedno sa svim unesenim smetnjama) kako bi došlo do reprodukcije glazbe.
Valja imati u vidu da za ‘bavljenje’ gramofonom prije svega treba imati i podosta strpljenja. Kako je već spomenuto, radi se o napravi koja u svojem radu koristi mnoštvo fizikalnih i mehaničkih zakona. Neki od njih jednostavno moraju biti ispoštovani. Za početak, gramofon mora biti na čvrstoj podlozi te podešen tako da mu je šasija ‘u ravnini’. Prilikom rada tj. okretanja tanjura, kućište uređaja treba biti čvrsto oslonjeno na podlogu, odnosno na mjesto gdje se gramofon nalazi. Na taj se način uklanja ili barem svodi na prihvatljivi minimum neželjeno vibriranje koje nastaje radom motora i vrtnjom samom tanjura.
Zatim je tu sama igla (stylus) koja se pak nalazi na zvučnici (cartridge) i ona mora biti točno i, takoreći, u milimetar podešena prema izračunima koji ovise o vrsti i tipu ručke (tonearm). Imajući u vidu da se radi o vrhu igle koji je bez dobrog osvijetljena i povećala teško vidljiv ‘golim okom’, postaje jasno kako se radi o vrlo složenom procesu. Onda pak dolazi podešavanje gazne sile izražene gramima i namještanja anti-skatinga koji omogućuje igli da ‘ostane’ u brazdama prilikom vrtnje ploče. Naime, mehanički gledano, prilikom vrtnje tanjura dolazi do pojave mnogih sila koje na razne načine ‘pokušavaju’ izbaciti iglu iz ‘brazde’ ploče. Reda radi treba spomenuti i podešavanje VTA (vertical tracking angle) koji se rjeđe može naći kod početnih modela, a služi za fino podešavanje visine ručke, što pak utječe na kut prianjana igle na ploču. Isto tako, gramofon mora biti propisno ‘uzemljen’ kako bi se izbjegla pojava ‘bruma’ kao nuspojave, između ostalog, i velikog pojačanja signala. Napominjemo da je ovo u potpunosti okljaštren opis koji bi početnike trebao upoznati s popratnim problemima. Iz tih razloga se oni iskusniji ne bi trebali hvatati za svaku riječ i definiciju jer ovaj tekst ionako nije upućen njima.
Još jednom, podešavanje gramofona ne spada u nekakvo ‘audiofilsko’ trabunjanje, već se radi o nizu pravila koja jednostavno moraju biti ispunjena. U suprotnom, neispravno podešeni parametri ne samo da će dovesti do loše reprodukcije, već i do trajnog oštećenja ploča. No da ne bi sve ispalo toliko crno, valja naglasiti da je baš iz tih razloga dosta renomiranih proizvođača gramofona na tržite izbacilo povelik broj entry-level modela namijenjenih početnicima. Kod takvih je uređaja zvučnica već tvornički podešena, uzemljenje je sprovedeno kroz jedan od RCA konektora te kod nekih modela nema niti mogućnosti podešavanja anti-skatinga. Takvi su uređaji nakon dovođenja ‘u vagu’ i najčešće tek montiranja utega na ručicu, takoreći, spremni za rad. Ne može se reći da se radi o potpunom ‘plug’n’play’-u, no početnik će biti lišen svih malo prije navedenih i nimalo jednostavnih podešavanja.
Važno je i napomenuti da signal koji izlazi iz gramofonske komponente mora bit dodatno pojačan putem gramofonskog pretpojačala. To znači da ukoliko na integriranom pojačalu ne postoji posebno naznačeni ulaz za gramofon, potrebno je nabaviti dodatno gramofonsko pretpojačalo. Neovisno o topološkoj izvedbi gramofonska se pretpojačala mogu podijeliti na one za MM (moving magnet) ili MC (moving coil) zvučnice. No treba naglasiti da se kod entry-level modela gotovo uvijek radi o MM-zvučnicama te da integrirana pojačala s ugrađenim gramofonskim pojačanjem u većini slučajeva imaju isključivo jednu opciju i to onu namijenjenu MM-zvučnicama. Gotovo je sigurno da će gramofonski početnik krenuti sa MM-zvučnicom, ali treba imati u vidu da je ovisno o tipu zvučnice potrebno imati i adekvatno gramofonsko pretpojačalo. Spajanjem MM-pretpojačala sa gramofonom koji ima MC-zvučnicu neće se dobiti kvalitetno pojačanje dok će obrnuti slučaj najvjerojatnije dovesti do distorzije.
Iz svih navedenih razloga neki proizvođači su počeli izbacivati početne modele sa ugrađenim pretpojačalom u samom gramofonu koji pojednostavljuju cijelu priču, no takve stvari bi trebalo izbjegavati. Naime, gramofon je poprilično osjetljiva naprava i preporuka je da bude što okljaštreniji kako bi se izbjegle sve popratne smetnje. Također, ukoliko takvi uređaji nemaju audio-izlaz koje može zaobići ugrađeno pretpojačalo, ne postoji niti bilo kakva mogućnost upgradea. Isto tako, preporuka je izbjeći sve gramofone sa raznim USB-izlazima koji bi trebali poslužiti digitalizaciji ploča. Takvi uređaji ne samo da su ‘sumnjive’ kvalitete, već su i poprilično besmisleni. Naima, svaka će ‘digitalizacija’ na spomenutim komponentama u kućnim uvjetima uvesti i neki oblik distorzije. S druge strane, nabavka legalnih digitalnih formata će biti financijski daleko isplativija, a oni će zvukovno biti nekoliko puta kvalitetniji.
Mnogi se vjerojatno pitaju zašto se ljudi uopće vraćaju gramofonu. Pitanje je zapravo vrlo dobro i da bismo dobili relativno dobar odgovor, treba se vratiti malo u prošlost. Recimo, u vrijeme nastajanja i ekspanzije Hi-Fi-a kada je sa konzumne strane glavni i najrasprostranjeniji format bila vinilna ploča. Tada je i svaki rad na miksanju, produkciji i masteringu pa i samom rasporedu pjesma bio podređen tom formatu. Ukoliko su originalna izdanja iz toga doba uščuvana te se reproduciraju na koliko-toliko kvalitetnim uređajima, ona će i zvučati odista sjajno. Dosta često se može naići na skeptike koji ne mogu prihvatiti činjenicu da je konačan rad u studiju bio podređen samom formatu, posebice vinilu, zbog svoje izvorne nesavršenosti. Navedeno se može potvrditi slušanjem većine CD-izdanja iz, recimo, vremena početnog ulaska istoga na tržište. Uglavnom se tada radilo isključivo o prebacivanju izvorne studijske snimke namijenjene vinilu na CD-format i ta izdanja zvuče poprilično loše. S jedne strane je reklamirana kristalna čistoća dok je s druge konačan zvuk bio nevjerojatno sterilan, hladan i sa gotovo nedefiniranim basevima. U usporedbi s takvim izdanjima je vinilna ploča zvučala nadasve superiornije, neki još danas vole reći ‘toplije’, a oni malo zagriženiji koriste izraz ‘sa dušom’.
Postoji i još jedan problem, a to je da kao i kod svakog hobija (da ne kažemo bilo kakve teme) egzistira nevjerojatna količina ljudi koja iz samo-sebi-znanih razloga mora biti protivna nečemu, a da o tome nema baš nikakvog pojma. Tako će neki protivnici gramofona vrlo često doslovce lupetati o pozadinskom šumu i krckanju koje stvara ‘nostalgični osjećaj ugode’. Naime, prema njima su zaljubljenici u vinil u zabludi te pričaju o kvalitetnoj reprodukciji jer se osjećaju ugodno i nostalgično! Kada čujete takvo nešto, budite sigurni da ta osoba ne samo da nije čula dobar podešen gramofon, nego vrlo vjerojatnije nikada gramofon nije niti slušala. Naime, gramofonske ploče ne ‘krckaju’ poput onih koje se viđaju na crno-bijelim filmovima, niti je normalno da imaju razne ‘šumove’. Zapravo, dobro podešen gramofon i kvalitetna ploča ostavljaju skroz suprotan audio-dojam.
I u konačnici dolazimo do glavne stavke, a to su gramofonske ploče. Već nekoliko godina unazad gotovo da i nema grupacije koja svoje albume nije objavila i na vinilnom formatu. Jednostavno je takva potražnja, prodaja CD-a odavno (pro)pada pa izvođači i ostatci muzičke industrije moraju negdje nadoknaditi manjak nastao širenjem digitalnih formata, ali i ilegalne distribucije. No kako je zlatna era proizvodnje i produkcije ploča zamrla negdje početkom 90-ih, većina današnjih vinilnih izdanja jednostavno nije dovoljno kvalitetna.
Za početak, materijal koji je namijenjen za izdavanje na digitalnim formatima uglavnom se prebacuje bez ikakvog dodatnog masteringa na vinil i konačni rezultati znaju biti ne samo prosječni, već doslovce očajni. I sam sam nailazio na ‘major’-izdanja poprilično velikih bendova čija su vinilna reizdanja zvučala gore nego loše enkodirane .mp3-ice iz početka ere samog formata. Sada će se vjerojatno mnogi pitati kako se to može događati i zašto se publika ne buni. Odgovor je nažalost vrlo porazan. Naime, današnji novopečeni ljubitelji vinila se takvima deklariraju uglavnom zbog ‘cool’-faktora, a kupljene vinile ne slušaju već iskorištavaju tek (uz sva novija vinilna izdanja gotovo obvezan) kod za skidanje .mp3 verzije. Naime, u jednoj je anketi 48% posto današnjih kupaca vinilnih izdanja otvoreno priznalo da iste nisu nikada niti poslušali te im ploče služe za ‘dekoraciju’. Ne samo to. Naime, velik je broj njih je dodalo kako uopće niti nema gramofon! Na stranu što ima dobrih izdanja, ali iz ovih podataka postaje jasno da se proizvođači ploča kod velike većine ciljane publike zapravo uopće ne moraju truditi oko kvalitete vinilnih izdanja.
S druge pak strane postoje izdanja koja su ne samo kvalitetna, nego su namijenjena audiofilskoj publici. Nažalost, takva izdanja znaju biti itekako skupa, sa vrlo uskim rasponom izvođača i žanrova te će kao takva početnicima biti vjerojatno ne samo nezanimljiva, nego često i financijski nedostupna.
Stoga bi se dalo zaključiti da ukoliko početnik ne posjeduje kolekciju ploča koja je u iole dobrom stanju, da se niti ne upušta u gramofonske vode. Jednostavno, dobra starija izdanja su ili odavno pokupovana, ili u lošem stanju. Istina, postoji određena draž u obilaženju ‘second hand’-dućana, sajmova i listanja ploča, ali je ‘romantizam’ sa početka revivala odavno prošao. Čast izuzetcima, no pojavio se je veliki broj preprodavača ploča koji postavljaju visoke cijene bez obzira na stanje same ploče jer znaju da će je kad-tad prodati nekom neiskusnom početniku ili pomodaru koji će je iskoristi za ‘uređenje prostora’.
Nesumnjivo je da potraga za starim pločama, pronalaženje kvalitetnih izdanja te slušanja albuma u cijelosti čini jednu posebnu ugodu. Naravno, ukoliko se pritom radi o kvalitetnom gramofonu i ploči u dobrom stanju, vrlo je velika vjerojatnost da će se, u spoju sa navedenim predradnjama, i sama glazba drugačije doživjeti. No konačan zaključak je da se u sve to početnik nikako ne bi trebao upuštati prvenstveno ukoliko već ne posjeduje vinilnu kolekciju ili jednostavno nema vremena niti smirenosti za kontinuirano uživanje u glazbi.
U potonjim slučajevima preporuka je umjesto bacanja novca na vinile upitne kvalitete i kupovinu gramofonske ‘opreme’, okretanje legalnim streaming servisima u Hi-Fi kvaliteti i nabavka kakvog streamera s pripadajućim DAC-om. Vjerojatno se ta tvrdnje neće svidjeti tvrdokornijim audiofilima, ali će zasigurno pomoći početnicima da jednostavnije i jeftinije uživaju u Hi-Fi-u.