Na prvu ruku čini se da je tema poprilično besmislena jer se radi o gotovo u potpunosti suprotstavljenim pojmovima, no zapravo za ovakva promišljanja postoji vrlo dobro opravdanje. Isto se ne dotiče samo (barem za ovaj blog) najvažnije stvari poput kvalitete zvuka već i niza popratnih činjenica.

Na iduća razmišljanja me je ponukalo slušanje online radio stanica. Zapravo, radi se konkretno o Radio Paradiseu koji se potpuno besplatno može konzumirati u FLAC-kvaliteti. Inače se ovakvoj vrsti slušanja podvrgavam uglavnom onda kada znam da će glazba služiti tek kao ‘pozadina’. No mora se priznati da se i tada može otkriti mnoštvo kako novih, tako i (za slušatelja) nepoznatih izvođača, a osobno, nove glazbe mi zasada još uvijek nije dosta. Uglavnom, primijetio sam da na spomenutom radiju svi izvođači imaju poprilično sličan zvuk. Isti bi se najlakše mogao opisati kao ugodan u kojemu nema odviše ekstrema, već se stvara dojam da je nekako ‘ispeglan’ na način da su basovi nešto naglašeniji, visoki tonovi odrezani nakon neke frekvencije, dok je srednjetonsko područje poprilično ugodno.

Naravno, nije to ništa novoga posebice u moru stanica koje se trude slušatelja zadržati što duže na istom linku. Međutim, ono što je zaista neočekivano jest da se kod radija koji se potrudio isporučiti lossless format radi toliki upliv u zvuk. Ovdje se ne radi samo o sjećanju na zvuk kod dobro poznatih stvari, već je i direktnom usporedbom s drugog, fizičkog izvora (ali valja napomenuti istoga DAC-a i ostatka sustava nakon njega) dojam ‘intervencije’ više nego uočljiv.

To me je prije svega nagnalo na dodatna razmišljanja o online glazbenim servisima. Vjerojatno je i najzagriženijim oldschool ili vintage pripadnicima jasno da će takvi servisi vjerojatno vrlo brzo preuzeti glavnu ulogu dok će fizički mediji postojati sve dok za to ima isplativosti. No tu bih svakako trebao podvući i činjenicu da povratak pojedinog medija ne mora nužno značiti i potpuno evociranje njegove kvalitete, što se uostalom može vidjeti i iz današnjeg revivala vinila.

Prednosti online glazbenih servisa su više nego očite. Za poprilično isplativ mjesečni iznos koji rijetko kad prelazi iznos veći od dva novija fizičkih izdanja, dobije se pristup mnoštvu izvođača prema željenoj (i naravno naplaćenoj) kvaliteti zvuka.

Danas je nekoj mlađoj osobi gotovo i teško objasniti kako su neki naslovi i ne tako davno bili teško dobavljivi. Tako postoji velika vjerojatnost da se među nešto starijim glazbenim istomišljenicima može naići na one koji su nekoga izvođača (posebice ako se ne radi o poznatom mainstreamu) jednostavno preskočili jer im je u to vrijeme bio nenabavljiv. Kod online servisa ne samo da se takve ‘rupe’ mogu uglavnom vrlo brzo upotpuniti, već se može preslušati i niz sličnih glazbenika, dok opcija ‘predlaganja’ sličnih izvođača može dovesti do zaista sjajnih otkrića.

S druge strane, skupljanje fizičkih medija zahtijeva podosta prostora, tako da će otprilike 50-ak CD-a različitih formata izdanja zauzeti preko pola dužnog metra dok će s druge strane na tu ‘metražu’ stati preko stotinjak raznih vinila čiju visinu, dubinu i težinu je bolje i ne spominjati. Kod online glazbenih servisa takvi problemi jednostavno ne postoje, već i u slučaju manjka interesa za pojedina izdanja neće doći i do gubitka vremena na rješavanje istih ili daljnjeg zauzimanja prostora zbog teškoća proizašlih iz, recimo, možebitnog ‘nostalgičnog rastanka’.

Također, kod online servisa albumi omiljenih izvođača su dostupni na sam datum izlaska u punoj kvaliteti te uglavnom i u raznim deluxe izdanjima što je itekakva prednost nasuprot nekadašnjim iščekivanjima poštara ili pak dolaska medija u lokalnu trgovinu.

Glazbeni servisi su dostupni na nizu smart-uređaja te su jednostavno sjajni za slušanje glazbe u pokretu ili na kojem već omiljenom mjestu. Naravno, ukoliko se želi koristiti puna usluga, internetska veza je neophodna što je nekoć možda donekle i bio problem. Jednostavno rečeno, ako se osoba danas ne nalazi na nekom nenaseljenom mjestu vjerojatnost gubitka pristupa Internetu je gotovo pa zanemariva.

No prvi problem koji se osobno nameće sa glazbenim servisima jest taj da konzument sa servisom ima tek paušalnu mjesečnu pretplatu te uslugu na koju zapravo ne može nikako utjecati. Pretplata će biti naplaćena bez obzira je li servis korišten do krajnjih granica ili je možda uporabljen jednom-dvaput. Opet, uzmemo li od prije spomenutu činjenicu da je iznos pretplate nerijetko u vrijednosti jednog ili dva fizička izdanja, može se reći da su to čisto ‘filozofska’ propitivanja.

No ono što je (barem osobno) itekako frustrirajuće jest nemogućnost utjecaja na repozitorij, odnosno sadržaj glazbenih servisa. Jednostavno rečeno, odabir izvođača ili što je gore, pojedinih albuma izvođača ovisi o tko-zna-kakvim ugovorima diskografa, menadžera ili pak glazbenika sa samim servisom i na to pretplatnik/konzument ne može nikako utjecati. Pritom je u potpunosti jasno da svi servisi ne mogu imati u potpunosti jednak sadržaj, ali je za očekivati da su barem poznata imena donekle pokrivena. S obzirom da se radi o audio-blogu, držat ćemo se servisa koji pružaju mogućnost Hi-Fi streama i logično pritom odmah eliminirati servise sa najvećim brojem izvođača, a to su zasigurno Spotify i YouTube Music.

Već neko vrijeme rabim TIDAL, a u pokretu i njegovu mobilnu inačicu ne mareći pritom za kvalitetu streama jer sam mišljenja da se putem SBC-codeca i u pokretu u glazbi baš i ne može previše kvalitetno uživati. U tim se trenutcima obično ‘vrte’ poznate stvari ili izvođači i albumi koji davno nisu ‘sjeli’, ali ih s vremenom ponovno poslušam nadajući se da ću ih možda sada drugačije doživjeti.

Uglavnom, nemalo sam se iznenadio kada sam shvatio da na TIDAL-u u diskografiji Ramones-a nema albuma ‘Brain Drain’ ili pak da u opusu Black Sabbatha nedostaju gotovo svi albumi sa Tonyem Martinom u ulozi frontmena (OK, albumi nisu neka sreća, ali ipak) dok je recimo Gary Numan poprilično ‘sužen’ u studijskim albumima. Također, nema niti soundtracka odličnog filma ‘Lola Rennt’. No da stvar bude gora, postoje službeni soundtrackovi iz filmova gdje su pojedine pjesme preskočene uz objašnjenje ‘The Record Label does not permit streaming of this track’!

Znači, zbog neriješenih ugovora ili odnosa može se naići na slučajeve kada nedostaju pojedini albumi ili su čak okljaštreni. Dakle, iz svega toga proizlazi da pojedini izvođači i albumi mogu jednostavno nestati. Imajući u vidu da se u današnjem ludilu bez problema pojedine epizode ‘Fawlty Towers’-a i ‘Only Fools…’-a mogu proglasiti nepoćudnima ili da neuki internetski-ratnici online-bespuća ‘za ozbiljno’ raspravljaju je li David Bowie rasist (?) zbog njegove verzije i spota za pjesmu ‘China Girl’, postaje jasno da iz online servisa neka djela mogu nestati ne samo u pojedinim dijelovima svijeta, već i sa cijelih servisa.

No da ne bismo previše izašli iz audiofilskih okvira, postoji još jedna nezgodna stvar, a to su verzije albuma pojedinih izvođača. Ukoliko je album star 15-ak godina vrlo je izgledno da će imati i nekoliko verzija. Jedna od njih će biti deluxe-edicija koja će sadržavati nekoliko bonus pjesama koje su obično to tada bile neobjavljene ili će se pojaviti izvedba uživo, obrada ili nešto slično. Takva fizička izdanja su obično skuplja i pretplatnik online servisa je u prednosti jer će mu takoreći biti odmah dostupne sve verzije. Međutim, što je izvođač poznatiji, tako ‘dobiva’ i više verzija remastera od kojih barem jedna u pravilu zvuči daleko lošije od originala jer se je najčešće nasilno dorađenim ‘loudness‘-efektom htjelo postići na atraktivnosti. Rijetko kada će se na servisima naći sve verzije albuma tako da ako je u repozitorij stavljena ‘lošija’ verzija, konzument neće imati nikakvog izbora za kvalitetnim izdanjima.

Ukoliko se pak posjeduje fizički medij u željenom izdanju, samo taj će ujedno i biti na repertoaru, a hoće li izvođač, izdavačka kuća ili odmetnuti član (koju recimo tuži ostatak benda) odlučiti promijeniti ili povući neko izdanje, vlasnika fizičkog medija uopće neće brinuti. Istina jest da u konačnici takva verzija hobija nosi veće materijalne izdatke, no mnogi mogu reći da im na jeftinijim online servisima ne trebaju gomile albuma i izvođača koje ionako neće baš nikada niti površno poslušati.

S druge strane je neupitno da su fizički mediji (posebice CD-i) na zalasku. No, čini se da bi možebitno rješavanje takve kolekcije ipak trebalo biti dobro promišljeno. Jedno od preporučljivih rješenja je napraviti kvalitetan lossless-rip koji će se kasnije moći slušati u punoj kvaliteti. U takvom slučaju je gotovo pa obavezno imati po nekoliko različitih backupa jer se nerijetko zna dogoditi da, recimo, istovjetne edicije diskova nekog proizvođača imaju serijsku grešku koja se, kako to obično biva, može manifestirati u bliskom vremenskom razdoblju.

Zaključak koji se nameće sam po sebi jest da nova tehnologija može biti superiornija po mnogo stavaka, no to ujedno ne znači da može nadomjestiti staru po svim pitanjima. A ‘centralizirano’ rješenje se u podosta područja pokazalo kao vrlo manjkavo.

U ovom slučaju, odgovor možda leži u ‘hibridnom’ rješenju – preporuka ja da se isprobaju i koriste glazbeni servisi, no od vlastite kolekcije (bila ona u fizičkom ili lokalnom digitalnom obliku) ne bi trebalo baš olako odustati.