U jednom od prijašnjih tekstova naveli smo primjere najosnovnijeg lanca Hi-Fi komponenata, a ovaj put ćemo pokušati pojasniti načine spajanja zvučnika na integrirano pojačalo ili pojačalo snage.

Pritom valja napomenuti da navedene mogućnosti moraju biti konstrukcijski ‘podržane’ od samih zvučnika, a u slučaju bi-ampinga i od strane pojačala.

No prije svega ćemo pokušati u najšturijem obliku objasniti neke pojmove, teorije i možebitne razlike. Blog je ionako posvećen početnim entuzijastima Hi-Fija i zbog toga neće niti pokušavati zadirati u ikakva dublja tehnička objašnjenja, što uostalom i nije autorova specijalnost. Cilj ovoga teksta neće biti dokazivanje, već predočavanje eventualnih mogućnosti. Također ćemo pokušati prikazati u kolikim bi otprilike omjerima svaka navedena mogućnost spajanja mogla financijski opteretiti početnika u odnosu na standardno spajanje.

Za početak treba reći da zvučna kutija u sebi sadrži skretnicu. Najjednostavnije rečeno, skretnica je skup elektroničkih komponenti koji u konačnici filtrira pojedini spektar zvuka. Kao rezultat ‘rada’ skretnice dolazi do ‘rezanja’ odnosno ‘preusmjeravanja’ pojedinog zvučnog spektra. Tako se na skretnici tonovi razvrstavaju na duboke, srednje i visoke. Ovisno o dizajnu same zvučne kutije proračunat je frekvencijski rez na kojemu će doći do razvrstavanja na pojedine tonske spektre. Na taj način svaka zvučna jedinica u zvučnoj kutiji dobiva tonski spektar koji je sposobna odsvirati, odnosno frekvencijski rez koji joj je ‘namijenio’ konstruktor. Napominjemo da se radi o okljaštrenom i nimalo tehničkom objašnjenju koji bi početnicima tek trebao stvoriti ‘prvotnu’ sliku funkcioniranja zvučne kutije.

Ukoliko zvučnik na poleđini ima samo jedan par priključaka (gotovo su uvijek crveni i crni konektori), tada sav zvuk preko zvučničkih kablova dolazi direktno na skretnicu na kojoj se dalje odvija filtriranje signala. Takav zvučnik se sa integriranim ili pojačalom snage može spojiti isključivo na standardan način. Za takvo spajanje potreban je po jedan zvučnički kabel (za crveni i crni konektor na pojačalu i zvučnoj kutiji) za lijevi i desni zvučnik. Dakle, kod ovako konstruiranog zvučnika ne može se uspostaviti bi-wiring ili bi-amping konekcija. Koliko god se vlasnicima takvih kutija može činiti da su na gubitku, zapravo su lišeni mnogih, a posebice financijskih briga.

U slučaju da zvučnik posjeduje dva para priključaka (po dva crna i dva crvena konektora), moguće ga je spojiti na bi-wiring i bi-amping način. Kod takve konstrukcije postoji po jedan par konektora za (kako je u većini slučajeva označeno) visoke (HF) i niske (LF) tonove. Prema navodima nekih proizvođača (za razliku od standardnog spajanja), posebnim ‘bi-spajanjem’ zvučničkih kablova odvojeni se signali dovode na posebne dijelove skretnice što omogućava dodatnu separaciju visokih i niskih frekvencija.

No za početnike je vrlo važno napomenuti da i u slučaju kada zvučna kutija posjeduje dva para priključaka, moguće ih je spojiti na standardni način koristeći po jedan standardni zvučnički kabel za lijevi i desni zvučnik. U tom slučaju je dovoljno crveni priključak zvučničkog kabla utaknuti u LF-crveni, a crni u LF-crni konektor. Veza između crvenih i crnih HF i LF-konektora će biti ostvarena premosnicama (bridges/jumpers) koje su instalirane i bile tvornički postavljene na samim zvučnim kutijama. Na skici ispod je prikazano standardno spajanje zvučnih kutija koje imaju po dva para crvenih i crnih konektora, a žuto su označene tvornički postavljene premosnice.

No kako to obično biva, i oko ‘bi’-načina spajanja postoje velike podjele među audiofilima. Neki smatraju da različiti načini spajanja zvučnika nose velike prednosti, dok će drugi pak tvrditi da takvi potezi  nemaju mjerne i elektroničke dokazivosti. Postoje čak i oni koji sve to smatraju zavjerom kablovske industrije jer je za ‘bi-spajanje’ potrebno upotrijebiti i dodatne kablove. Da bi cijela situacija bila još zanimljivija, neki proizvođači zvučnika ne samo da nemaju ‘bi-mogućnost’, već pojedine tvrtke imaju stav da takav način spajanja u kućnom Hi-Fiju i nema odviše smisla.

Ukoliko zvučna kutija na poleđini posjeduje četiri konektora moguće je izvesti bi-wiring. Kod takvog načina povezivanja se iz jednog konektora na pojačalu signal ‘šalje’ na visokotonski (HF) i niskotonski (LF) priključak na zvučnoj kutiji. Premosnice na zvučničkim terminalima pritom moraju biti uklonjene. Na skici ispod je prikazan bi-wiring način spajanja i vrlo je bitno napomenuti da raspored boja konektora prikazanih na skici neće uvijek odgovarati onima u praksi. No važno je pratiti boje i oznake konektora, npr. crni konektor na pojačalu za lijevi zvučnik se spaja sa crnim visokotonskim (HF) i niskotonskim (LF) priključcima na lijevoj zvučnoj kutiji.

Prema jednoj od teorija ovakav način spajanja umanjuje ‘loš kontrasignal’ iz zvučne kutije koji djeluje na nadolazeće signale iz samog pojačala. Na primjer, magnetskim djelovanjem dolazi do pokretanja zvučničke jedinice basa. No pomicanje membrane basa će svojim titranjem stvoriti struju koja se ‘vraća’ u pojačalo. Teoretski, takav povratni signal se kod standardnog spajanja zvučnika miješa sa onim nadolazećim iz pojačala te zbog svoje faze i intenziteta povratni signal djeluje na mahom nadolazeće visokofrekventne tonove iz pojačala. Navodno se takve pojave mogu izbjeći bi-wiringom, no i dalje je neupitno da će se svaka zvučna kutija ‘napajati’ iz istog izvora kao i kod standardnog spajanja koje je uključivalo jumpere. Također je zgodno spomenuti da u dosta slučajeva uklanjanje prvotnih jumpera (posebice u početnim cjenovnim razredima) može donijeti promjene nabolje, ali o tome ćemo kasnije…

Isto tako treba naglasiti da bi za eventualno ispravno utvrđivanje razlika između bi-wiring i standardnog načina spajanja trebalo koristiti identične kablove. Dakle, ili je potrebno nabaviti dodatni set istih kablova ili treba nabaviti identični tip kablova uporabljenih kod standardnog spajanja, ali da su u ovom slučaju predviđeni za bi-wiring. Takvi kablovi na strani namijenjenoj za spajanje zvučnika imaju po četiri konektora. Iz svega navedenoga proizlazi da ukoliko ne postoji mogućnost posudbe dodatnih kablova, teoretski dodatni trošak eksperimentiranja sa bi-wiringom može iznositi od jedne trećine do dvostrukog iznosa uloženog u već postojeće kablove.

Za bi-amping je u biti potrebno imati dva pojačala. No s obzirom da se radi o blogu posvećenom početnim Hi-Fi entuzijastima, koncentrirat ćemo se na integrirana pojačala koja imaju mogućnost spajanja dva para stereo zvučnika. Bitno je napomenuti da integrirano pojačalo, pojačalo snage ili možebitni reciever podržava opciju u kojoj je na dva para stereo zvučnika moguće poslati istovremeno (A+B) klasični stereo signal. Navest ćemo još da postoji aktivni bi-amping te vertikalni i horizontalni pasivni bi-amping, no u ovom slučaju koristit ćemo samo izraz bi-amping.

Čak i u početnim cjenovnim razredima postoje pojačala koja imaju mogućnost spajanja dva para zvučnika koja su obično označena sa ‘Speaker A’ i ‘Speaker B’ za svaki par zvučnih kutija. Takova pojačala ujedno imaju i preklopnik kojim se mogu odabrati opcije da izlazni signal ide isključivo na izlaze ‘A’ ili ‘B’ te paralelno na oba izlaza. Potonja opcija koja je uglavnom označena sa ‘A + B’ krucijalna je za način spajanja putem bi-ampinga.

Veza između zvučnika i pojačala koja se u ovom slučaju ostvaruje jest takva da se s jednog izlaza (recimo ‘Speaker A’) napajaju isključivo niskotonske (LF) zvučne jedinice u lijevoj i desnoj zvučnoj kutiji. Sukladno tome, s drugog izlaza (recimo ‘Speaker B’) se dovodi signal na visokotonske (HF) jedinice u lijevoj i desnoj zvučnoj kutiji. Zaključno bi se moglo reći da kod bi-ampinga jedno pojačalo napaja isključivo niskotonce, dok drugo opskrbljuje visokotonce na obje zvučne kutije. Ovakav način spajanja je prikazan u skici ispod.

Također, kao i kod bi-wiringa potrebno je pripaziti na boje konektora i itekako treba razumjeti princip spajanja. Naime, u ovom primjeru krivo spajanje može izazvati višestruke kvarove. Prije kompletnog puštanja u rad, preklopnik za odabir izvora zvučnika može se staviti u položaj ‘A’ te bi pritom trebali raditi isključivo niskotonci na obje zvučne kutije. Odabirom izvora zvučnika ‘B’ trebali bi raditi isključivo visokotonci, također na obje zvučne kutije. Tek nakon provjere obje opcije valjalo bi uključiti opciju preklopnika ‘A + B’.

Poboljšanje koje bi trebalo proizaći iz ovakvog spajanja leži u teoriji da neće biti interferencija između visokih i niskih tonova. Zatim je tu teorija da će svako pojačalo imati manje ‘opterećenje’ s obzirom da napaja zvučnike koji reproduciraju samo dio spektra do one da će se na taj način zvučnici dobiti više ‘snage’. S druge strane, kao protuteža tim teorijama neki navode činjenicu da će pojačalo i dalje na izlazima isporučivati cijeli spektar signala te će se filtracija opet obavljati na samoj skretnici. Također, neupitno je da će u većini slučajeva kada se koristi pojačalo iz početnih cjenovnih rangova (sa više stereo-izlaza) uređaj uglavnom imati jedan trafo, odnosno ‘zajedničko napajanje’ za sve izlaze.

Bitno je spomenuti da je u odnosnu na standardno spajanje potrebno imati po još dva dodatna kabla što doslovce udvostručuje troškove u odnosu na početno spajanje. Nije niti rijedak primjer da u slučaju bi-ampinga neki audiofili koriste različite vrste kablova (po presjeku i brendu). Pritom se uglavnom ide za nekim ustaljenim primjerima – ‘tamniji’ kablovi za basove, ‘svijetli’ za visoke, a neki nezadovoljnici pak koriste dijametralno suprotnu kombinaciju. No kao što smo već napominjali, lošu akustiku ili krivi odabir komponenti neće (po cijelom zvučnom spektru) riješiti niti jedna kablovska kombinacija.

Što se tiče početnika i novih Hi-Fi entuzijasta možda bi najbolja preporuka bila da ne brzaju sa bi-wiringom i bi-ampingom, već da pravilnim razmještajem zvučnika i (donekle) sređivanjem akustike prvo u potpunosti upoznaju svoj sustav i nauče detektirati njegove negativnosti. Nabavka nešto skupljih i kvalitetnijih bi-wiring kablova zasigurno neće donijeti poboljšanje kakvu bi (za možda tek nešto veću cijenu) unijelo kvalitetnije ili pak sinergijski učinkovitije pojačalo.

Iako se to možda tako čini, no namjera nije osporavanje bi-wiringa ili bi-ampinga, već prije svega pokušaj izbjegavanja financijskog troška ili onoga troška koji možda neće biti proporcionalan zvučnom ‘poboljšanju’. U većini slučajeva i bi-wiring i bi-amping će unijeti promjenu, no ista ne mora nužno biti i bolja od prijašnjeg stanja. Naravno, ukoliko postoji opcija posudbe kablova i vrijeme za prosudbu je li zvuk u konačnici bolji ili ne, preporuka je (posebice radi umirenja znatiželje, ali i stjecanja iskustva) isprobati nove opcije. Kupovina na slijepo rijetko kada uradi dobrim ishodom.

No ono što bi se moglo preporučiti je zamjena premosnica koje su tvornički postavljene na zvučničkim terminalima. Naime, nije rijetka pojava da iste (posebice u početnim cjenovnim razredima) znaju biti napravljene od svakakvih mješavina materijala upitne provodljivosti. Možda će nekima ovo zvučati čudno, no kao i kod serijske izrade bilo kojih drugih proizvoda koji se proizvode u velikim količinama, troškovi se obično režu na ‘manje bitnim’ stvarima. A i nekako je za pretpostaviti da će audiofili na neki način krenuti mijenjati ili izbjeći premosnicu. Tako će, recimo, u dosta slučajeva iole kvalitetniji i gotovi ‘jumperi’ koštati manje od nabavke dodatnih kablova.

Oni malo vičniji ‘uradi sam’-pothvatima mogu od, takoreći, pola metra kabela napraviti četiri nova jumpera. No najjeftiniji postupak uklanjanja prvotnih premosnica moguće je napraviti ukoliko se posjeduju neterminirani zvučnički kablovi. Naime, tada je moguće kroz vertikalne rupe na terminalima (HF i LF) probati progurati isti zvučnički kabel i na taj način izbaciti spomenutu premosnicu. Pritom bi bilo idealno da se uspije skinuti izolacija tek na mjestima koji će dodirivati konektore, a da kabel u prostoru između HF i LF konektora bude pokriven izolacijom. Na taj način se neće samo smanjiti nehotična mogućnost nepoželjnog kratkog spoja, već i utjecaj oksidacije na ‘otkriveni’ dio žice.

Još jednom valja napomenuti da prilikom svih pokušaja različitih oblika spajanja ili pak možebitne samostalne izrade jumpera treba biti itekako oprezan. Ukoliko početnik nije u potpunosti siguran u načine spajanja ili jednostavno nije vičan takvim stvarima, bolje je da to samostalno niti ne pokušava. Naime, i jedna jedina zalutala žičica kabla može prouzročiti popriličan kvar!

No kao što već spominjali u prijašnjem tekstu o kablovima, preporuka je da se kablovima i navedenim kombinacijama krene baviti tek kada smo sigurni da su zvučnici prije svega pravilno smješteni u prostoru koji ima barem (s obzirom da se uglavnom radi o životnom prostoru) donekle prihvatljivu akustiku. Preskakanje glavnog ‘remetilačkog’ parametra i pokušaj rješavanja istoga putem kablova odvest će isključivo u nezadovoljstvo i neopravdani financijski trošak. Takva kriva procjena će osim nezadovoljstva i frustracija dovesti i do velikog gubitka vremena što je u potpunosti suprotno od onoga što bi ovaj hobi trebao predstavljati, a to je – uživanje u glazbi.