Baš kao i u svakom drugom hobiju, i ovdje je teško dati konačan i apsolutno točan odgovor na to pitanje. No budući audiofil bi se ipak trebao držati nekih smjernica koje će ga zasigurno ‘spasiti’ od dodatnih pa i možebitno nepotrebnih troškova.
Pitanje nad pitanjima svakog audiofila je – može li sustav svirati bolje? I odgovor je – da, naravno da može! No isto tako treba imati u vidu da promjenom pojedinih komponenti sustav može zvučati i daleko lošije. U podosta članaka, ‘ispovijesti’ na forumima ili u običnom razgovoru može se naići na audiofile koji su prodali neku komponentu te gotovo nikada nisu našli ‘dostojnu’ zamjenu u istom, a nerijetko i u nešto većem cjenovnom rangu.
S druge strane, treba naglasiti da dobar ili vjeran zvuk ne ovisi isključivo o komponentama. Nekoliko puta smo spominjali, ali je uvijek bitno ponoviti da skupa i/ili kvalitetna komponenta nikada neće riješiti problem loše akustike prostora ili krivog razmještaja zvučnika.
Da, postoje komponente koje imaju mogućnost kalibracije zvuka u odnosu na akustiku prostorije, no kvalitetna izvedba te funkcije itekako nadmašuje početne pa i, takoreći, srednje cjenovne razrede. Također, bitno je imati na umu da novija komponenta ne mora nužno biti i bolja. Nešto slično vrijedi i za skuplje komponente i to je ono što početnike može vrlo lako zbuniti. Ne postoji pravilo koje označuje da veća cijena mora ujedno značiti i bolju kvalitetu zvuka.
Što se tiče cijena uređaja vrlo je bitno i za ‘džep preporučljivo’ shvatiti da novčana vrijednost, odnosno povećanje iste nije nužno proporcionalno ‘klasi’ komponente. Naime, nerijetko se može naići na neke tvrdnje i u samim krugovima Hi-Fi-ja koje itekako znaju zbuniti entuzijaste početnike. Jedna od njih jest ta da nakon nekog (i to mahom visokog) praga cijene u većini slučajeva skuplje komponente ne zvuče ‘za toliko’ bolje, već se pomaci čuju u sitni(ji)m detaljima, a baš ti detalji su u ovom hobiju i najbitniji. No za takve stadije ne samo da treba biti novčano nešto potkovaniji, već prije svega treba imati i poprilično izgrađeno iskustvo slušanja glazbe. Netko je to voljan platiti, drugome će se činiti besmislenim, a oni treći (i najčešće) neiskusniji si sve to neće moći nikako objasniti. Iz tih razloga je preporuka početnicima da se ne zamaraju cijenama, već da prve uređaje nabave u okviru od prije zadanih budžeta.
Kada je sustav nabavljen i (opet je važno naglasiti) kada je razmještaj zvučnika primjeren te je koliko-toliko sređena akustika, nakon nekog vremena ‘upoznavanja’ s komponentama mogu se zamijetiti njihove slabe točke. No mnogi entuzijasti znaju napraviti jednu početničku grešku, a to je da nakon prve krenu u nabavku nešto skuplje (otprilike za 10-25%) komponente misleći da pritom kupuju daleko višu ‘klasu’ uređaja. Na stranu što u pojedinim serijama (‘entry’ i u onima niže srednje klase) zna biti odlično isplativih uređaja, vrlo je velika vjerojatnost da navođenje za postulatom ‘skuplje je bolje’ neće polučiti toliko pozitivan pomak. Stoga je preporuka da ukoliko je već pala odluka za nadogradnju sustava, da se odredi duži vremenski period štednje koji bi rezultirao i većim budžetom.
Uz dobre savjete prodavača i samih audiofila tada je daleko izglednije da će se nabaviti komponenta koja ne samo da će odista biti više klase od one postojeće, već će ostvariti i daleko veći zvučni pomak. Stalna izmjena komponenti s onima tek nešto skupljim najizgledniji je put u bezrazložno trošenje novca i debelu frustraciju. Također valja napomenuti da se nadogradnja sustava treba izvoditi komponentu po komponentu, a ne mahnitom izmjenom svega i svačega. U Hi-Fi-ju itekako vrijedi pravilo da se ne smije brzati s kupovinom, a posebice se ne smije biti ishitren.
I sada bismo se mogli vratiti na početno pitanje – gdje je granica u nadogradnji sustava? Kao što smo napomenuli na početku, univerzalnog odgovora nema, već je zapravo poprilično individualan. Postoji vjerojatnost da će se neki početnici pretvoriti u iskonske audiofile, neki u tehnofile, dok će jedan dio jednostavno uživati u glazbi. Dosta ljudi pak zna ostati i kod svojih prvotnih kombinacija jer su jednostavno zadovoljni tim zvukom, što je u konačnici i cilj ovog hobija.
S druge strane treba razlučiti što se zapravo želi postići. Ukoliko cijeli hobi postane isključivo opsesija, onda zapravo bavljenje Hi-Fi-jem u svom iskonskom smislu gubi bit. Isto tako, na Hi-Fi ne treba gledati kao na nekakvo natjecanje, već bi u interakciji s drugim audiofilima ili hobistima najvrednije trebalo biti stjecanje iskustva.
No ono što bi početnicima u Hi-Fi-ju mogao doći kao dobar savjet je da stanu s ‘lutanjima’ onog trenutka kada će početi slušati samu glazbu, a ne sustav. Baš tog trenutka kada će prestati puštati nekoliko poznatih pjesama, iščekivati ‘onaj’ dio ili se opetovano koncentrirati na zvuk jedne dionice u pojedinom trenutku znat će da su na tragu dobro odabranog sustava. Jednostavno, kada sve spomenuto iščezne i kada prevlada muzika, posebice na ‘neaudiofilskim’ snimkama, onda se dobiva i sam smisao Hi-Fi-ja koji bi trebao biti sve prije stalnog ‘ganjanja’ nove opreme.
Istina jest da razna iskušavanja opreme i slušanje drugih sustava uz građenje iskustva donosi i jednu posebnu čar, no svakom entuzijastu treba isto tako biti jasno da sustav slušan u drugom prostoru ne mora niti približno zvučati kao u vlastitom. I to spada u ono iskustvo koje smo spominjali prije. Zato bi u pravilu u nadogradnju trebalo ići tek kada je stvorena jasna slika o tome što se želi postići te kada postoji dovoljno stečenog iskustva.
Do tada bi trebalo uživati u svojim sustavima te ih smireno procjenjivati. I u redu je ostati na ‘prvom’ sustavu, imati iste komponente dugi niz godina ili ih pak povremeno pokušati nadograditi. Sve dok su glazba i stvaranje/proširivanje ‘kolekcije’ u prvom planu, bavljenje Hi-Fi-em dobiva puni smisao.