WiiM se je serijom proizvoda poput Mini i Pro (a nešto kasnije i Pro +) nametnuo kao proizvođač streameara koji su cjenovno dostupni, pružaju podosta mogućnosti te predstavljaju izvor zvuka kojega cijene podjednako ‘regularni’, ali i Hi-Fi korisnici.

Zatim je ‘linija’ streamera prekinuta sa WiiM pojačalom D klase koje je ujedno streamer da bi se na kraju pojavio i WiiM Ultra kao kompaktni proizvod s lepezom različitih mogućnosti. Iako je cijena potonjeg nadmašila prvotne modele, mora se i dalje priznati da se u svijetu Hi-Fi-ija radi o izrazito povoljnom iznosu. Istina jest da je za Mini trebalo izdvojiti oko 85 € te da je Ultra više nego četverostruko skuplji, no neupitno je da Ultra okvirnom cijenom nekih 390 € nudi daleko više od konkurencije u tom cjenovnom rangu.

Dakle, WiiM ultra može biti klasični streamer s analognim ili digitalnim izlazima (Toshlink, S/PDIF, USB), DAC s Toshlink, S/PDIF, HDMI ARC ulazima, gramofonsko pretpojačalo i pojačalo za slušalice dok se Bluetooth protokol može iskoristiti za primanje i odašiljanje signala. Također postoje i analogni ulaz, kompatibilnost s Chromecast Audiom, Amazon Alexom, podesivi izlaz za subwoofer i povrh svega, ekran s prikazom informacija o trenutnom izvoru zvuka sa slikama albuma. Ekran je ujedno osjetljiv na dodir pa se većina stvara može odraditi I preko njega, ukoliko se iz nekog slučaja želi zaobići daljinski upravljač ili aplikacija.

Samo pakiranje je za cjenovni razred izvrsno te sa debljinom stjenki i jasnim dizajnom u prevladavajućoj bijeloj boji ostavlja dojam daleko više klase. Tako se nakon podizanja poklopca kutije na prvu može uočiti efektan i jasan raspored pakiranja. U sredini se nalazi sam uređaj dok je u pregradcima s lijeve i desne strane u dvije kutije upakiran popratni hardware. Štoviše, na svakoj kutiji je naznačen sadržaj istih čime se izbjegava nepotrebno prekopavanje po stvarima koje se možda neće nikada koristiti. Konkretno, u jednoj se nalaze strujni kabel, nastavak za uzemljenje (‘ground’) gramofona i daljinski upravljač dok druga sadrži HDMI, Toshlink i klasični RCA kabel. Potonji ostavlja dojam daleko bolje kvalitete izrade od onih uobičajenih ‘crveno-crnih’ kakvi su reda-radi uobičajeno dolazili novim uređajima.

U kutiji se još nalazi kod za 60-dnevu probu Roona te rudimentarne upute. Pritom treba naglasiti da se prvotno podešavanje Ultre izvodi preko aplikacije na mobitelu te je skroz naklonjeno korisniku. U trenutku kada je Ultra spojen na mrežu (Ethernet ili bežično), dohvat osnovnih funkcija je skroz logičan i u tom pogledu WiiM Home je za samu pohvalu. S druge strane, za neke detalje i finije postavke trebat će pregledati online upute ili službeni WiiM forum. Treba imati u vidu da je WiiM relativno novi uređaj te su zasada firmware update-i dosta česti. Konkretnije, od prvog pokretanja u nekih mjesec dana izdane su četiri nadogradnje. Stoga bi se moglo reći da je WiiM uređaj koji aktivno doživljava promjene pa je donekle i logično da sve ne može biti napisano u uputama.

Kada je Ultra postavljen i nadograđen na zadnju verziju radi u potpunosti pouzdano, što se može reći i za ‘prateću’ aplikaciju. Na primjer, nepotrebni postupci poput brzinskog prebacivanja između izlaza zvuka nisu niti u jednom trenutku doveli do zastajkivanja izvršenja zadanih operacija. Prebacivanje između Etherneta i bežičnog rada se odvija automatski (naravno ako su od prije unesene postavke za bežičnu mrežu), no ako se dogodi uslijed reprodukcije, ista će zastati na otprilike jednu sekundu. Ukoliko nema problema s kućnom mrežom, korisnik se ne bi trebao zabrinjavati oko same kvalitete streama. Kao zanimljivost bi se mogla navesti činjenica da ostavlja dojam da je zvuk prilikom streamanja za nijansu bolji na Etherenetu nego kada je Ultra na bežičnoj mreži, usprkos tome što je u ovom slučaju veza ostvarena s tri UTP kabela, preko dvije utičnice i prolaskom kroz prenaponsku zaštitu.

U aplikaciji već postoji i ponuđeni niz internetskih radio stanica poput BCC Radio, Calm Radio i Radio Paradise, dok se izbor dodatno proširuje kroz TuneIn i vTuner. Za one izbirljivije postoji i opcija direktnog upisivanja internetske adrese ukoliko omiljene stanice nema na spomenutim popisima. Od poznatijih streaming servisa valja navesti da ugrađeni Amazon Music, Deezer, Qobuz, Spotify i Tidal. Tu su još, između ostalih, Napster, Pandora i SoundCloud, a ako ćemo biti sitničavi, može se zamijetiti da, recimo, nedostaje Bandcamp. No svi prijedlozi, poboljšanja ili problemi se mogu prijaviti preko same aplikacije i, kako se čini, dobar dio prijedloga zna biti usvojen i pridodan idućim nadogradnjama.

Ukoliko se kolekcija nalazi na vanjskom disku, isti se može spojiti putem USB-a, no ovisno o popunjenosti treba napomenuti da nakon priključivanja diska treba pričekati neko vrijeme kako bi se završilo indeksiranje. U tu svrhu WiiM stvara dodatnu mapu naziva wiim-cache, a zatim se sav popis može sortirati po izvođačima, albumima i pjesmama. Ukoliko izvor nije kvalitetno tagiran, postoji opcija ‘folder structure’ koja će pratiti strukturu mapa, što je za samu pohvalu. Ako su disk ili USB spojeni direktno na Wiim Ultra, glazbeni sadržaj automatski postaje vidljiv na kućnoj mreži. S druge strane postoji i opcija dodavanja SMB sharea tako da bi se moglo reći da su više-manje pokrivene sve opcije dovođenja vanjske kolekcije do samog uređaja. WiiM je spreman za rad s većinom poznatih i općeprihvaćenih formata, no možda će nekome biti važno za napomenuti da nije kompatibilan sa .cue fileovima.

Kao izlaz zvuka može se odabrati analogni za direktno spajanje na pojačalo ili aktivne zvučnike, a ukoliko se želi koristiti vanjski DAC, tu su optički, koaksijalni i USB izlazi. Postoji samo jedan USB priključak tako da se treba odlučiti hoće li se isti koristiti za spajanje na DAC ili vanjskog harda. Iz tih razloga bilo bi zgodno da postoji još jedan USB priključak, no WiiM Ultra ionako ima podosta funkcija i mogućnosti pa po tom pitanju ne bi trebalo biti previše čangrizav. Prema specifikacijama ugrađeni DAC omogućuje reprodukciju do 384 kHz (32-bit) na analognim izlazima, dok je na digitalnima raspon nešto suženiji pa ide do 192 kHz (24-bit). Također postoji opcija Fixed Volume Output koja omoguće bit-perfect reprodukciju. Kod analognog izlaza postoji i opcija od sedam filtera, ovisno o tome kojemu zvuku korisnik teži. Na WiiM stranicama se mogu pronaći opisi svakog filtra te do kakvog tipa zvuka se dolazi njihovom primjenom (od neutralnosti, stremljenju detaljima, toplijem zvuku i sl.), no preporuka je da se time krene baviti tek kada se doista upozna zvuk samog uređaja.

Za koaksijalni i optički izlaz postoji dodatno podešavanje rezolucija pa se može odabrati 44.1, 48, 96, 192 kHz (16, 24-bit) što može biti itekako korisno ukoliko vanjski DAC ne podržava najveću ponuđenu rezoluciju. Zvuk na analognim izlazima je za cijenu uređaja poprilično korektan, ali spajanjem na vanjski DAC stvari sjedaju na svoje mjesto. Ipak, kako već biva u ovom hobiju, nije sve tako jednostavno. Na istom vanjskom DAC-u s kablovima istog cjenovnog ranga i istog proizvođača, najbolji rezultat u vlastitom okruženju dolazio je s USB-vezom. Čisto usporedbe radi, direktna analogna veza je bila ostvarena s kablovima daleko većeg klase (a i cijene) od digitalnih. Moglo reći da se opet dolazimo do stalno spominjanih ‘čari’ Hi-Fi-ija i zaključka da nije sve u cijeni, već u sinergiji i iskušavanju svih opcija koje dovode do najboljih rezultata.

Bluetooth uparivanje se odvija bez ikakvih problema i u niti jednom trenutku nije dolazilo do gubitka konekcije. Kada smo već kod odabira izvora zvuka, svakako treba spomenuti da postoji opcija ‘Pre-gain’ za svaki ulaz pomoću koje se, ukoliko za tim ima potrebe, može ujednačiti glasnoća istih. Dakle, osim što postoji opcija podešavanja glasnoće, moguće je podesiti zasebnu korekciju zvuka za svaki izvor. Također, postoji opcija detektiranja zvuka na ulazima koji Ultru ‘podiže’ iz standby-a i automatski odabire taj izvor zvuka. Zapravo je iznenađujuće koliko različitih mogućnosti Ultra može ponuditi!

Također, uređaju se može, uz podosta predloženih, promijeniti naziv (vidljiv na mreži i ‘connect’-opcijama) prema vlastitom izboru. Ukoliko na mreži postoji više WiiM uređaja ovo je odlična opcija za lakše snalaženje i međusobno povezivanje.

Možda najveće iznenađenje za ovakav tip uređaja je implementacija gramofonskog pretpojačala i postojanje odabira mogućnosti između MM i MC zvučnice. Sama ideja je vrlo pohvalna, no od svih raspoložih opcija jedino s ovom nije sve prolazilo baš glatko. Za početak, u kućište treba utaknuti adapter (koji je sastavni dio pakiranja) te na njega spojiti uzemljenje (‘ground’) gramofona. Nažalost, prilikom uporabe gramofonskog pretpojačala, postojao je izražen ‘brum’ koji je u tišini prelazio granice prihvatljivosti. Isti je postojao i odvajanjem WiiM Ultre na drugu utičnicu, spajanjem na drugi produžni kabel, prebacivanjem u utičnice s ‘filtriranom’ i ‘nefiltriranom’ opcijom te prebacivanjem gramofonskog uzemljenja na drugi uređaj, kao i isključivanjem svih kablova iz Ultre osim gramofonskog ulaza i analognog izlaza. Opet, treba iskren i naglasiti da gramofonski ‘brum’ može nastati kao posljedica puno elemenata u strujnom krugu pa ne bi bilo pošteno svaliti sve navedeno na sam uređaj. Zvuk se nije činio nimalo posebnim, pogotovo u usporedbi s početnim jeftinim modelima gramofonskih pretpojačala poznatijih proizvođača. Možda će se stvari poboljšati nekom budućom nadogradnjom firmwarea, no gotovo je uvijek pravilo da multifunkcionalni uređaj ima neku slabu kariku. Budimo realni, ionako će WiiM Ultra kod vlasnika završiti prvenstveno zbog opcije streamanja. Zanimljiva stvar je da je zvuk gramofona osim na analognim izlaze moguće preusmjeriti i na digitalne.

Kao što je već napomenuto, ekran je osjetljiv na dodir, a pomoću njega se mogu odabrati ulazi i izlazi zvuka, uključiti korekcija zvuka ili iščitati mrežne postavke. Nakon zadnje nadogradnje upravljanje dodirom se čini daleko fluidnije nego nakon prvog priključivanja. U kombinaciji s kružnim gumbom (koji za razliku od izgleda pri okretanju ne ostavlja dojam posebne kvalitete) osjetljivom na pritisak može regulirati glasnoća (naravno, ukoliko je isključena opcija ‘Fixed Volume’) ili pauzirati reprodukcija. Putem aplikacije može se namještati svjetlina (ili uključiti automatska opcija podešavanja iste), izgled za vrijeme reprodukcije kao i u standby mode-u koja nudi prikaz vremena. Za puritance postoji i opcija totalnog isključenja.

Inače, zasada za vrijeme reprodukcije postoje tri odabira – naslovnica albuma preko cijelog ekrana, naslovnica albuma u kombinaciji za informacijama o izvođaču i pjesmi i kvaliteti streama te na kraju VU-metar koji samo izgleda ‘cool’. Ukoliko se uređaj ne nalazi u sustavu za ‘near filed’ slušanje, vrlo brzo postaje jasno da je ekran zapravo vrlo mali te da je s nekoliko metara praktički nečitljiv. No eto, barem ostavlja dobar vizualni dojam.

Daljinski upravljač je uvijek dobrodošao, no priloženi osim uobičajenog uskog dizajna (ukoliko se posjeduje neki Android box, lako može doći do nenamjerne zamijene) ne nudi previše mogućnosti. Najveći prigovor mogao bi biti izostanak direktnih tipki barem za odabir izvora zvuka. Ono za što na prvu može poslužiti je mute-tipka, regulacija glasnoće, play/pause i opcija za prebacivanje pjesama. Jedina stvarno vrijedna opcija leži u tome da upravljač ima mikrofon pa se pomoću njega mogu zadavati glasovne naredbe putem, recimo, Amazon Alexe.

Zanimljiva opcija u aplikaciji je i ‘Room Correction’ koja će zasigurno razveseliti mnoge entuzijaste. Ispočetka je navedena opcija bila dostupna sam na IOS sustavima, a kasnije je mogućnost stigla i na Android. Što se tiče hardwarea IOS je poprilično zatvoren sustav i nekako je teško za povjerovati da se u gomili Android modela i različitih kvaliteta mikrofona može napraviti aplikacija sa jednako kvalitetnim rezultatima korekcije. Kao primjer eventualne problematike dolje je prikazano mjerenje mobitelom vlastitim i (nikakvim posebnim) vanjskim mikrofonom. Mjerenje je nastalo u istim uvjetima i pri istoj glasnoći bez ispravljanja zadanih vrijednosti u aplikaciji.

Sam postupak korekcija se odvija vrlo lagano. Na početku se odabire ‘Target Curve’, raspon frekvencije, ‘Max Gain’ te Q-raspon korekcije. Nakon toga se mobitel ili vanjski mikrofon stavi malo ispred ravnine ušiju na omiljenom mjestu slušanja. Slijedi vrlo kratko puštanje testnog raspona zvuka, prikaz grafa, još jedno ponavljanje i prikaz automatske korekcija koja se može odmah primijeniti. Zgodno je da se te vrijednosti mogu korigirati prema vlastitom nahođenju, no za početak bi trebalo imati dobar mikrofon i doista znati što se zapravo radi. Opet, sve to bi trebalo raditi tek nakon što se zvučnici postave u najbolji mogući položaj i akustika sobe barem donekle dovede u red. Ukoliko se napravi kvalitetno mjerenje ili to učini netko s potrebnim znanjem, korekcija bi zasigurno mogla rezultirati i bitnim unapređenjem zvuka.

Sve u svemu, moglo bi se reći da WiiM Ultra predstavlja svestrani multifunkcionalni uređaj čiji je popis mogućnosti i kompatibilnosti sa streaming servisima i internetskim radio stanicama zaista impresivan. Ako izuzmemo pretpostavku da će Ultra kod entuzijasta Hi-Fi-ija imati ulogu streamera, ono što je za svaku pohvalu jest da na tržištu postoji proizvod prihvatljive cijene koji svojom funkcionalnošću može biti centralni uređaj na koje je, recimo, potrebno dodati samo aktivne zvučnike. Raspon digitalnih ulaza pokriva gotovo sve današnje potrebe, a kad se pritom dodaju Bluetooth povezivost, Chromecast Audio i Amazon Alexa dobiva se uređaj koji predstavlja odličan start za ostvarivanje kvalitetnijeg zvuka kod osoba koje možda nisu nikada ozbiljnije razmišljali o Hi-Fi-iju. A uz sve to, ne zauzima puno mjesta i još dobro izgleda.